Cilj roditeljstva je psihičko osamostaljivanje deteta

Vrlo često odrasla i punoletna deca imaju problem da se odvoje od roditelja, a iako se odvoje fizčki, ostaju psihološki vezani i jakolj2 zavisni od njih. Uzroke ovih fenomena treba tražiti u detinjstvu i međusobnoj interakciji dece sa roditeljima, ali i roditeljski potrebama i očekivanjima od dece. Roditelji koji imaju potrebu da decu vezuju za sebe obično ih od malih nogu prezaštićuju, ne postavljaju granice, upućuju razne zabrane ili ih previše socijalizuju, i tako ih nesvesno čine nesigurnim i nekompetentnim da razviju neke svoje veštine i funksionišu samostalno.

Cilj roditeljstva

Često ne razumeju šta je cilj roditeljstva, već nesvesno vide decu kao sredstva da zadovolje neke svoje psihološke potrebe.  Na socijalnom planu oni mogu dosata da čine za svoju decu, ali na psihološkom planu očekuju mnogo toga za uzvrat. Često je prisutna i jedna neizrečena emocionalna ucena – „mi smo ti sve pružili u životu, mi smo se žrtvovali, mi smo se odrekli svog života da bi ti imao/la, ostali smo u braku zbog tebe, nismo našli drugog partnera zbog tebe…., ali očekujemo da ti to vratiš tako što ćeš biti uz nas, pomagati nam u starosti, što ćemo živeti u istoj kući, dvorištu, gradu…“

Osećaj krivice

Nekada su ove poruke otvorene kao što su finansijske ucene ili pretnje odbacivanjem, a nekada i suptilne nesvesne poruke kao što su – da su bolesni, da su usamljeni, da imaju zdravstvene probleme, da je njima teško jer žive u lošem braku, da su nesrećni. Na ovaj način stvara se kod dece osećanje dužnosti i da moraju da vrate roditeljima za ono što su im prižili i za šta su se žrtvovali i osećaj krivice da su izneverili roditelje.

Kada ovkava odasla deca dođu na psihoterapiju potrebno im je puno vremena da uopšte shvate da su emocionalno ucenjeni i da ispunjavaju potrebe svojih roditelja, a zatim da nauče kako da ih te ucene više ne povređuju i da daju sebi dozvolu na samostalan život i bliskost…

Zabrana na odrastanje

Jedna devojka koja je socijalno i poslovno jako uspešna, stekla je uslove da se se fizički odvoji od roditelja i otišla u drugi grad. Pored poslovnog uspeha, imala je dosta problema u partnerskim odnosima, naime birala je partnere koji su emocionalno nedostupni, zbog čega se često osećala depresivno, potišteno, nekompetentno i tako se uplakana vikendom često vraćala u roditeljski dom… Nejni roditelj su na socijalnom nivou govorili – „mi hoćemo da ti budeš srećna, sve smo ti pružil, žrtvovali smo se zbog tebe…“ a na psihološkom dobijala je poruku  – „nemoj da odrasteš i da se vežeš za nekog drugog, ostani naša mala dobra devojčica, brak je loš, najbolje ti je kad si blizu roditelja….“

Dozvola na odrastanje i bliskost

Bilo je potrebno puno vremena da ova devojka prepozna ove suptilne psihološke poruke i zabrane, nakon čeka je ulazila u bunt i pokušala da to objasni roditeljima i da ih promeni, ali tada su nastajali još veći sukobi i konflikti u odnosu, ali i njen osećaj krivice. Jedino rešenje bilo je da ona odustane od potrebe da menja njih i da počene da menja sebe, da nauči da je njihve poruke ne povređuju, oslobodi se osećaja krivice i da sama sebi dozvolu na samostalnost i bliskost…

Roditeljsvo nije žrtvovanje već odluka koju su oni sami doneli, deca nisu tražila da se rode i nije njihova dužnost da zadovoljavaju njihove psihološke potrebe, već da se kada za to dođe vreme odvoje imaju svoju individualnost, i bez osećaja krivice se vežu za nekog drugog i imaju svoj život.

Ljubica Bogetić – psiholog, psihoterapeut