Piše: Danijela Tadić19:00 – 18. 06. 2021.

obajvljeno u: Eklinika

Predstojeći prijemi ispit za upis u srednje škole, zbog matematike je prava noćna mora za učenike i roditelje. Stručnjaci naglašavaju da taj ispit nije „biti ili ne biti“. Jedan test, pa i onaj iz matematike, nije potvrda lične vrednosti i onog što se zove uspeh u životu.

Gradiva sve više, a znanja sve manje

Psiholozi i matematičari koji su govorili za portal eKlinika tvrde da je matematika neopravdano dobila epitet „baba roge“ u našim školama. Nemotivisani nastavnici, zastareli programi, anksiozni roditelji i deca, koja uče predmet bez dovoljno strpljenja i pažnje, bilo je dovoljno da se jedna nauka proglasi baukom. Takođe, utisak je da je gradiva sve više, a znanja sve manje.

Šta je „matefobija“?

Filozof i matematičar Rene Dekart je govorio da „nikada ne postajemo matematičari, čak i ako naučimo napamet sve tuđe dokaze, ako naš um nije osposobljen da samostalno rešava postavljene probleme“. Pojedini ljudi imaju jaku psihološku blokadu, pred nekim zadatkom koju opisuju kao „izmaglicu u mozgu. Izraz „matefobija“ skovala je matematičarka Meri De Lelis Gou 1953. godine. Stručnjaci je opisuju kao „paniku, bespomoćnost, paralizu i mentalnu dezorganizaciju koja se javlja kod nekih ljudi i kao „opšti strah od dodira sa matematikom“.

Zašto je matematika teška?

Psiholog, psihoterapeut Ljubica Bogetić objašnjava za portal eKlinika da se kod nas više govori o fobiji od škole, a tek u skorije vreme – i od matematike

– Veliki broj đaka ima problema baš zbog matematike i često kasnije biraju škole i fakultete u kojima ima manje ovog predmeta. Postoji više razloga koje možemo da primetimo u praksi. Jedan je da su nastavnici matematike često stroži i da nekad ne znaju kako da približe predmet na kreativan način. Drugi razlog jeste sam način učenja matematike, koji podrazumeva razmišljanje, koncentraciju i povezivanje gradiva, odnosno kontinuitet ne baš blizak našoj deci. Postoji metafora da je „matematika kao lanac, ako se jedna karika propusti prekida se ceo niz“, a naši đaci su uglavnom naučili da uče napamet, kampanjski, u zadnjem momentu – kaže Ljubica Bogetić. Matematika, kako ona precizira, podrazumeva fokus i koncentraciju na zadatak, što je deci generalno teško, naročito u mlađim razredima.

– Bitna je i sama predrasuda o matematici, koju deca često čuju od odraslih, kako je matematika teška, kako je samo neko talentovan za matematiku, pa tako deca unapred isprogramiraju negativan ishod i često tako sami ograniče sebe sa predrasudama da nisu talentovani za matematiku, da nisu dovoljno inteligentni i na kraju ne spoznaju svoje sposobnosti – navodi Ljubica Bogetić.

Kako ljudi reaguju kada kažete da ste matematičar?

Kako sve shvataju sami matematičari objašnjava za portal eKlinka Aleksandra Ravas, dipl. matematičar zaposlena kao programer, koja nastoji da širokoj publici ukaže na lepotu matematikae i objasni zašto je ona korisna za svakoga.

– Kada u nepoznatom društvu, na pitanje čime se bavim, kažem da sam matematičar, često reakcija suprotne strane bude da je njoj matematika uvek išla loše. Nikad nisam čula da se neko hvalio, ili žalio, potpunom strancu da ne ume da čita ili piše. U tom smislu, strah od matematike očigledno je prihvaćen kao univerzalna kategorija i zanimljivo je uvideti da se stvari nisu promenile bar 100 godina o čemu svedoči i knjiga „Strah od matematike i kako da ga savladamo“ nemačkog fizičara Feliksa Auerbaha, pisana daleke 1924, prevedena na srpski jezik 1926. – kaže Aleksandra Ravas.

Šta kada jednostavno ne znate kako da radite matematiku?

Nedostatak prostora za improvizaciju i činjenica da ćete, ako ne znate matematiku, to teško sakriti, kako naglašava Aleksandra Ravas, jeste ono što za neke ljude čini ovu nauku baukom.

–  Naravno da ne volite da radite ono u čemu niste dobri, na primer, lično nisam neko ko uživa da pleše, a matematika ima tu osobinu da je ne možete naučiti „u letu“, jednostavno jeste teška. S druge strane, ne mislim da se anksioznost nužno mora pojaviti, ali onda kada je prisutna, jedan od činilaca koji su je izazvali svakako jeste činjenica da matematiku jednostavno ne umete „da radite“. Kao odgovor na vaše pitanje da li matematika treba da bude bauk, reći ću samo da ne smatram da je plesanje bauk. I još, treba da budemo ponosni na sebe, onda kada se uhvatimo u koštac s nekim mentalnim izazovom, što matematika svakako jeste, i kada ga uspešno prebrodimo. Uostalom, i „majka priroda“ se za to pobrinula. Podsetiću vas na onaj divan osećaj koji imamo nakon što samostalno i uspešno rešimo neku zagonetku, ili čak matematički zadatak – ističe Ravas.

Odrasli prenose anksioznost na decu

Dodatni problem, kad je matematika u pitanju, jeste da roditelji i starije osobe, nekada i nesvesno ulivaju strah deci od nekih predmeta,a posebno matematike. Ima čak, kako čujemo, nastavnika koji i smatraju da matematika treba da bude težak predmet, ali nikako i zastrašujući. Psiholog Ljubica Bogetić, koja radi s decom školskog uzrasta, potvrđuje da su odrasli ti koji prenose svoju anksioznost na decu.

– Roditelji kojima je matematika bila teška prenose svoj strah na decuIsto tako samim roditeljima je teže da uče matematiku sa decom od drugih predmeta, baš upravo zato što ovaj predmet zahteva puno strpljenja, smirenosti i vremena dok dete ne shvati novu oblast, a to roditelju, koji je prepun obaveza nekad ne ide na ruku – objašnjava Bogetić.matematika

Bitna je i sama predrasuda o matematici, koju deca često čuju od odraslih Foto: Pixabay

Deca misle o sebi da su glupa

Psiholog Ljubica Bogetić uočava i da mnogi učenici imaju veliku tremu kada odgovaraju neki predmet, a da jačina anksioznosti zavisi od važnosti i značenja ispita. Ona naglašava da se ova trema i anksioznost pred ispit može smanjiti ako se učenik duže priprema za ispit. Anksioznost je veća, ako se smatra da lična vrednost i uspeh u životu zavise od rezultata na ispitu.

– Učenici ispit percipiraju kao jako važan, ako on ima značenje lične vrednosti, onda je i trema veća. Često deca misli o sebi da su glupa, nedovoljno inteligentna, nesposobna, da ne vrede dovoljno ako ne urade dobro zadatak i ne dobiju dobru ocenu, pa je samim tim anksioznost i veća – ukazuje naša sagovornica.

Matematika = inteligencija?

I baš nekako većina ljudi inteligenciju poistovećuje sa matematikom. Psiholog Ljubica Bogetić podseća da postoji više vrsta inteligencije i da to što nekome ne ide dobro matematika – ne znači da je manje pametan.

– Nekome je više razvijena verbalna inteligencija, nekom manuelna, nekome matematička, ali svakako ni jedna od tih inteligencija nije najvažnija za uspeh u životu. Većina ljudi sa prosečnom inteligencijom je podjednako talentovana i za prirodne i društvene predmete. Najveća razlika je u interesovanjima, oni koje više interesuju društveni predmeti više energije i vremena ulažu u istraživanje i učenje, pa je samim tim i uspeh u tim predmetima veći. Tako je i sa matematikom, ko voli matematiku, taj je i puno vežba i ide mu sve lakše – naglašava Bogetić.

Ljudi nadareni za matematiku isto kao i za upotrebu jezika

Ovo nam potvrđuje i Aleksandra Ravas, navodeći da joj je klicu ljubavi prema matematici usadila nastavnica iz osnovne škole.
– Kit Devlin u svojoj knjizi „Matematički gen“ objašnjava tezu da su ljudi nadareni za matematiku isto toliko koliko su nadareni za upotrebu jezika, a teško ćete naći nekoga ko će vam reći da nije baš pametan za maternji jezik, tajna je u tome da komunicirate s drugima svakodnevno, a matematiku većinom radite samo kad morate – kaže Aleksandra.

Recept za učenje matematike

Kada je u matematika u pitanju sve je stvar upornosti i vežbanja, a Aleksandra nam daje i predlog kako najbolje da savladaju gradivo iz matematike. Bolje je da deca, kako navodi, uče matematiku sa svojim drugarima, a ne sa roditeljima.

– Roditelji nisu obučavani da pomažu svojoj deci. Jedan nastavnik matematike, pored same matematike, izučavao je na fakultetu i pedagogiju i metodiku nastave, samim tim roditelji nekada ne znaju na koji način se deci približe izvesne matematičke teme.  S druge strane, sam proces učenja, mnogo je efektniji kada nekom drugom treba da objasnite ono što učite. Kada, recimo, dva ili tri učenika zajedno uče nešto, postoji mogućnost da će jednom od njih biti nejasno nešto što je drugima jasno, pa će mu oni to objasniti, a onda će se desiti obrnuto, prvom učeniku će biti jasno nešto što nije jasno ostalima. Tako će se lepo dopunjavati i svi zajedno bolje naučiti nego da je svako radio samostalno – kaže Aleksandra Ravas koja je saradnik i u Matematičkom društvu „Arhimedes“.

U teretani jačate mišiće, a u matematici sive ćelije

Matematika je nauka koja nas uči da kritički mislimo i postavljamo prava pitanja, ali i dalje se mnogi pitaju „kakva mi je korist od matematike?“

– Kada učenici postave čuveno pitanje „a šta će to meni“, s kojim se, uzgred budi rečeno, sreo i čuveni grčki matematičar Euklid – moj odgovor jeste da je matematika „misaona teretana“, i kao što odlazite u pravu teretanu da biste ojačali svoje mišiće, tako isto treba da učite matematiku da biste razgibali svoje male sive ćelije. Šalu na stranu, živimo u vreme savremenih tehnologija i okružuje nas velika količina potencijalno netačnih informacija, te je neophodno da ih možemo kritički primati i prihvatati ili odbacivati. Zato je važno da posedujemo alate koji nam to omogućavaju, pa tokom školovanja treba da steknemo kvalitetna znanja iz maternjeg jezika i matematike. Naravno, moramo biti i digitalno pismeni, ima tu još elemenata, ali nedostatak prva dva svi ostali ne mogu nadoknaditi – ističe Aleksandra Ravas.

Pomaže bržem prilagođavanju novim životnim okolnostima

Ona smatra da se u nekim aspektima društvo jako sporo, prilagođava na promene, pa tako, koristeći principe nastave iz 19. veka nastavnici rođeni u 20. veku pripremaju decu 21. veka za poslove koji još ne postoje.

– Blagovremeno uviđanje obrazaca i pravilnosti, nešto čemu nas može naučiti matematika, pomaže lakšem prihvatanju promena i bržem prilagođavanju novim životnim okolnostima. Navešću i jedan praktičan primer: kada je pre jedno desetak godina donošen novi zakon o promeni registarskih tablica, prema njegovoj prvoj varijanti izabrano je da tablice za taksiste imaju oblik XX*999*YY gde su XX bila dva slova koja označavaju registraciono područje, 999 su bile 3 proizvoljne cifre, a YY je izabrano da bude TX kako bi se takve tablice brzo prepoznavale. Neko ko je iole vičan matematici primetio bi da takvih tablica u svakom registracionom području može biti najviše 1000, što u startu nije podmirivalo potrebe Beograda, u kome radi više hiljada taksista – objašnjava Aleksandra Ravas.

Igrajte se matematike

Naša sagovornica navodi i da deca usvajaju znanja brzinom kojom sunđer upija vodu.

– Kako rastu, tako brzina opada, a dodatno, postoje stvari koje ne mogu da se usvoje tako kvalitetno kasnije, kada pređete neke godine. Važno je napomenuti da matematiku ne treba izjednačavati s računom. Ona je umetnost logičkog razmišljanja, rešavanja problema, svake vrste, a ne samo matematičkih, i uočavanja pravilnosti, te su zato matematičari profesionalni „rešavači problema“ i brzo ulaze čak i u poslove za koje nisu pripremani kroz školovanje – precizira Aleksandra Ravas, koja prevela na srpski jezik knjige „Nedovršena igra“ i „U potrazi za Fibonačijem“ Kita Devlina i „Matematika bez reči“ Džejmsa Tentona. Njen savet jeste da se sa decom od najranijeg uzrasta treba igrati matematike.

-Možete zajedno brojati stepenike, kola na ulici, tanjire koje posle pranja sudova ostavljate na mesto. Možete praviti skupove klasifikujući čarape po boji ili veličini, uočavati geometrijske oblike u kući ili tokom šetnje, učiti osnove merenja dok zajedno pripremate neko jelo ili slatkiš po receptu, ili prilagođavate taj recept za manji ili veći broj porcija – navodi primere naša sagovornica i spominje i da se u sklopu matematike kroz istoriju razvijala i takozvana zabavna matematika, kao kontrast praktičnoj matematici.