Većina veruje da nas najbolje motiviše novac, nagrada, čak kazna, ali svakako nešto spolja! A onda se dešava da mesecima idemo na posao i savesno ga obavljamo, a ne dobijamo platu! Šta nas tera

index da radimo protiv svojih interesa! U nama se nalazi najjači motivator koji usmerava život u kući, u školi, na poslu, u svakoj komunikaciji…Iako je u svojoj osnovi patološki, držimo ga u “izlogu svoje ličnosti” i ponosno izjavljujemo “kako idemo na posao i mrtvi bolesni, jer smo uzorni radnici”. Čak očekujemo i od drugih da rade dok ne padnu na nos. Zamišljamo najstrašnije scenarije šta će biti  ako mi ne radimo, od čega ćemo da živimo, a istina je da mesecima preživljavamo, radeći kao konji bez novčane nadoknade! Pa ko nas ovde manipuliše: poslodavac, država… Ne, mi sami!!!

Odakle nam taj pogrešni program u glavi? Drvene noge se ne nasleđuju, ali drvene glave – da. Ne samo svojim primerom, nego i porukama koje nam upućuju tokom odrastanja, roditelji i druge važne figure, oblikuju naš kasniji život u većoj meri nego što nam se čini. Kako imaju te poruke toliku snagu da odraslom čoveku nešto diktiraju? To su uslovi koje je kao dete trebalo da ispuni da bi bio voljen ili, još gore, da bi imao razloga da živi! „ Ne volim te, jer si lenja buba!“ ili „Voleću te samo ako si vrednica cmok, cmok!“ ili još gore „Lenštine-parazite bi trebalo iskoreniti!!“. Vremenom taj uslov postane i detetov vlastiti stav, odluka, koju više ne dovodi u pitanje, aksiom „Samo ako radim, ja sam vredno ljudsko biće!“ koji svetli kao bilbord u  mraku nesvesnog. U jezičkoj ravni sve takve prisile se prepoznaju po izrazima: MORAM ili NE MOGU.

Znam da se sada radoholici koji ovo čitaju, svađaju sa mnom, jer bogohulim. Zar nije rad stvorio čoveka? Zar propagiram blejanje? Zato i propadamo što neće niko da radi! Nisam protiv rada, jer i sama imam motivator „Vredno radi kad radiš“. Ja sam protiv rada kao samodestruktivne aktivnosti, jer SAM VREDNO LJUDSKO BIĆE I KAD RADIM I KAD NE RADIM! I umesto moram i ne mogu, upotrebljavam HOĆU i NEĆU! Kad hoću da radim, onda osmišljavam svrsishodnu, racionalnu aktivnost definisanu vremenski i ciljevima (ostaje da naučim i da to samo uspešnije naplaćujem). I osluškujem svoje telo. Gađenje, otpor prema nekom poslu ozbiljno razmatram, jer nije slučajno tu taj doživljaj. To je upozorenje. Burn Out ( fenomen sagorevanja na poslu) znam da čuva moj život!

U našem jeziku rad je pozitivno stanje, a besposlica je odsustvo rada. U latinskom jeziku je obrnuto. Kaže se otium – dokolica, a negotium – rad. Dokolica je, za Latine, stanje kada imamo i vreme i slobodu! Kad radimo, vreme ne pripada nama, znači rad je negacija vremena. Takođe rad je i muka, obično ga nismo i birali, te je i nesloboda, upražnjavamo ga samo da bismo došli do sredstava za ostvarenje potreba i želja. Da ne ulazimo u diskusiju oko vrednovanja rad vs. dokolica, važno je da prihvatimo da imamo podjednako pravo i na rad i na slobodno vreme! Posebno ovu poruku treba da prime radoholici tj.opsesivno-kompulzivni  tip ličnosti, jer oni imaju do ekstrema razvijen taj prisilni motivator „Radi, radi!“.

Autor: Ljiljana Jerinić, psiholog i psihoterapijski savetnik