Ovaj tekst je intervju sa Ljubicom Bogetić, psihologom i psihoterapeutom iz Beograda, objavljen u Telegrafu (Stil/Telegraf, autorka Olivera Milivojčević). Tema je oslovljavanje devojčica u muškom rodu i dugoročne psihološke posledice te balkanske tradicije.
Jedna reč je promenila sve
Psiholog Ljubica Bogetić za Telegraf objasnila je kakve posledice je način obraćanja roditelja na našim prostorima ostavio na razvoj i psihu devojčica.
Velika je verovatnoća da skoro nijedna žena ili devojčica rođena na Balkanu nije bila lišena iskustva da joj se roditelji obrate sa „sine“ — i pored toga što je kćerka.
U našoj kulturi i na ovom podneblju to je uobičajena stvar koja naizgled izgleda bezazleno. Na to mnoge žene nisu obraćale pažnju tokom odrastanja, niti im je nešto posebno značilo na svesnom nivou.
Čak postoje i pesme uz koje se svi vesele na raznim godetinama i slavljima — pa i onim kada se deca rađaju — koje nose upravo takvu poruku: „Ti si ćerko tatin sin, sa tobom se ponosim…“
Međutim, kako objašnjavaju psiholozi, ta jedna reč — „sine“ u obraćanju ženskom detetu — ostavlja mnogo dublji trag u psihi i utiče na razvoj.
Tradicija koja se nije promenila
— Kod nas je veoma česta pojava da kćerke oslovljavamo sa „sine“. To je posledica toga što na prostorima na kojima živimo većina roditelja — možda čak ni svesno — priželjkuje sinove više nego kćerke — objašnjava psiholog Ljubica Bogetić.
Ona navodi da je ta izražena potreba za sinovima bila razumljiva u nekim vremenskim okvirima — kada se više ratovalo ili kada je to značilo ono tradicionalno „da ostane prezime i zemlja“.
— Kako se vremena menjaju, trebalo bi da se menjaju i uverenja, pa i način obraćanja — što nije čest slučaj. I zakoni su se promenili, pa sva deca bez obzira na pol pred našim zakonima imaju ista prava — kaže Bogetić.
Ona objašnjava da više nemamo ratove i situacije za koje je bilo poželjnije imati muško dete, ali da je to u tradiciji i u kolektivnom nesvesnom duboko ukorenjeno.
Vremena se menjaju, ali ne i svest
Najbolji primer toga je Crna Gora, gde je vođena kampanja „Neželjena“ kako bi se podigla svest o tome da ženska deca imaju isto pravo da se rode kao i muška. Naime, žene su odlazile na genetski test kojim su otkrivale pol deteta, pa su — ako su nosile devojčice — odlazile na abortuse zbog pola deteta.
— Zato imamo nesrazmeru između rađanja muške i ženske dece u Crnoj Gori. Priroda je to podesila tako da se deca rađaju otprilike u odnosu 50:50, sa malim odstupanjima. U Crnoj Gori godinama je broj rođene muške dece bio drastično veći — podseća psiholog.
Bogetić navodi da je to pitanje određenih kultura — recimo, kod Jevreja je poželjnije biti žena, zato što je svaka žena potencijalno majka, a njena uloga najvažnija zbog rađanja i produžetka vrste.
— Mi smo se tu negde zaglavili. I pored toga što više ne postoje razlozi da se navija za mušku decu, kod nas je i dalje tako. U većini porodica na Balkanu i dalje postoji to priželjkivanje da se rodi sin. A onda kada dođe kćerka, roditelji koji su nesvesno hteli sina nju oslovljavaju kao sina — što dugoročno ostavlja posledice na psihu — navodi Bogetić.
Poruka koju devojčica prima
Ona objašnjava da se od malih nogu takvim obraćanjem kod devojčica formira ideja da je bolje biti muškarac nego žena — jer postoji uverenje da muškarci bolje prolaze u životu.
— Onda imate situacije u kojima devojčice od najranijeg uzrasta potiskuju svoje ženske osobine — nežnost, brižnost, pažljivost — i dokazuju da one mogu sve ono što i muškarci — dodaje ona.
Bogetić navodi da se u nesvesnom ženskog deteta tim oslovljavanjem formira osećaj da bi bolje bila prihvaćena da je dečak.
— To je za devojčice poruka: vi mene ne prihvatate onakvu kakva jesam. Roditelji ne kažu direktno „ne volim te jer si devojčica“, ali sve vreme takvim obraćanjem šalju nesvesnu poruku. A to je dovoljan razlog da se kćerke potrude da imaju više muških osobina — kako bi bile bolje prihvaćene — objašnjava psiholog.
Žene poprimaju muške karakteristike u ponašanju
Ona ističe da se kao posledica toga javlja gubitak ženstvenosti kod žena — one postaju agresivnije, beskompromisnije i šalju poruku muškarcima da mogu bez njih.
— Nažalost, deca u tom uzrastu nisu svesna i ne mogu da postave pitanje: „Zašto kažeš sine, a ja sam ti kćerka?“ — i da možda podstaknu roditelje da o tome razmišljaju. Umesto toga, nalaze mehanizme da se prilagode — ističe psiholog.
Kao posledica toga sve češće srećemo žene koje misle da sve mogu same, da im nije potreban oslonac u muškarcu, da nisu spremne da potraže pomoć i da dozvole sebi slabost — što, kako objašnjava psiholog, jeste u prirodi žene.
— Ovakvim stavom i načinom vaspitanja, potpuno nesvesno, generacijama smo uticali na formiranje ličnosti sve većeg broja žena. Pošto je sve uzročno-posledično povezano, to naravno utiče i na muškarce koji se pored takvih žena — koje se takmiče sa njima i dokazuju da su vredne koliko i oni — osećaju manje vrednim i manje potrebnim — objašnjava psiholog.
Bogetić ističe da je u vremenu u kome živimo potrebno imati tu vrstu svesti i prihvatiti da je svako dete — bez obzira na pol — dar kome se treba radovati i kojeg treba jednako poštovati.ti
Nosiте li i vi neku od ovih poruka iz detinjstva?
Poruke koje smo primili kao deca — o tome ko smo, koliko vredimo, kakvi bi trebalo da budemo — duboko oblikuju naš identitet i odnos prema sebi. Ponekad je potrebna stručna podrška da ih prepoznamo i oslobodimo se onih koje nam ne služe.
U EOS Centru na Novom Beogradu radimo upravo sa takvim temama kroz individualnu psihoterapiju i transakcionu analizu — koja posebno dobro otkriva poruke primljene u detinjstvu.
📍 Bulevar Mihaila Pupina 10ž, Novi Beograd ✉ eoscentar@gmail.com
Ljubica Bogetić – psiholog, psihoterapeut, EOS Centar Beograd
Get Social